KOTOR VAROŠ – Razgovor s jednim od najbogatijih poslovnih ljudi u Evropi Enverom Moralićem, rodom iz Kotor Varoša, počeli smo dogovarati krajem prošle godine. Iako u 86. godini života, njegov radni tempo i energija su iznenađujući. Impresivni! Životna energija, nešto što se uči.
Nemoguće je nabrojati šta je sve u njegovom posjedu. Moralićevo poslovno carstvo se proteže u nekoliko zemalja; hemijske tvornice, rudnik nikla, vinogradi, dvorci (spominje ih se čak devet), tek su dio jedne ogromne poslovne imperije. U Hrvatskoj su na njegovom imenu velike površine zemlje (u značajnim hektarima je ima i u Sloveniji), više je jedino ima još Todorić.
Na putu prema njegovom porodičnom imanju, kuriji Štakorovec, prolazimo pored poljoprivrednog dobra „Božjakovina”. Moralić je ovaj kombinat kupio sredinom devedesetih godina. Bio je nesređen i zapušten, no zahvaljujući njegovim ulaganjima “Božjakovina” je vrlo brzo preporođena. Podignuti su novi silosi, kao i štale za krave koje se prodaju na domaćem i inostanom tržištu, uglavnom u Libanu, dok je tvornica za preradu žitarica opremljena najsavremenijom mehanizacijom.
Ovo je samo jedna od Moralićevih investicija u Hrvatskoj. Njegovo je i „Kutjevo”, no, o kupovini ovog poljoprivrednog diva, razgovaraćemo kasnije. Dva su sata poslijepodne. Stižemo na kuriju Štakorovec, gdje je rezidencija porodice Moralić. Masivna kapija se otvara, Porsche Cayenne je parkiran na ulazu. Preko puta u garaži su Maybach i Carrera, kasnije ćemo, u donjem dijelu imanja, vidjeti i njegovo najdraže auto iz voznog parka, džip Defender.
Simpatični Eni prilazi nam u trku, miriše njuška, prvo će on provjeriti ko je gazdi došao u posjetu. Crni Asi je je svezan. “Dva psa, dva brata, ista majka, isti otac”, govori nam domaćin. Dobio ih je u komšiluku, nakon što mu je uginuo tornjak. Vrijeme je ručka. Na stolu je sve čista priroda. Enver vrlo vodi računa o zdravoj ishrani. Uz ukusnu jaretinu probali smo i vina Slatki muškat i Refošk.
– Refošk je vino iz mog vinograda u Sloveniji i za mene je to najbolje vino na svijetu. To je mlado vino i ima veliku vrijednost. Čak su ispitane i njegove zdravstvene pogodnosti. Nažalost nemamo ga puno, godišnje dobijemo maksimalno pet hiljada butelja, u trgovinama ga skoro nema – kaže Moralić za ”Azru”.
Nakratko prekida ručak, ustaje od stola, pušta nam svoju omiljenu pjesmu. Nije to ni Sinatra nit’ bilo koji klasičar, već bh. regionalna zvijezda Halid Bešlić i njegova pjesma “Malo je malo dana”.
“Jako volim ovu pjesmu. Imam ovdje među CD-ima i Brenu, takođe”, govori neobavezno i prepričava anegdotu kako je nedavno uspješno zavarao svoje poslovne prijatelje koji su ga posjetili u dvorcu, te im u boce u kojima su inače skupa francuska vina čiji je Moralić ljubitelj i kolekcionar (butelja Chateau Margauxa košta između hiljadu i deset hiljada dolara), te je u jednu od tri boce sipao svoj refošk, dvojica nisu dobro procijenila u kojim bocama je vino iz Enverovog slovenačkog vinograda, a u kojim ona francuske etikete.
– Vinograd Brič mi je jedan od najljepših projekata koje sam napravio. Znači, kupio sam prvo zemlju, koja je bila tek šikara, sve je to trebalo srediti, nije bilo baš jednostavno.Cilj mi je da napravim vino čija će jedna butelja koštati 100 evra. Malo težak posao, ali znate kako kažu, probaćemo i prodaćemo.
Ovaj uspješni preduzetnik prvi veliki novac nije zaradio na vinima, već na trgovini naftom. Rođen je u Kotor Varošu, srednju školu je završio u Banjoj Luci, a početkom šezdesetih na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu diplomirao agronomiju. Kao dijete maštao je da ima mnogo zemlje, ali je ipak nakon fakulteta otišao u sasvim drugo područje. Najprije u trgovinu umjetnim gnojivom i sredstvima za zaštitu bilja, a onda u naftni biznis. U Vrbovcu je trebalo biti njegovo prvo radno mjesto, budući da je imao ugovor s poljoprivrednom zadrugom.
I kada se spremao za početak rada pozvao ga je direktor ”Kemikalije” iz Zagreba i ponudio mu mjesto agronoma. ”Kemikalija” je u bivšoj Jugoslaviji bila jedno od najvećih izvozno-uvoznih preduzeća, a jedna od djelatnosti bila je poljoprivreda, odnosno sredstva za zaštitu bilja i umjetna gnojiva. Tako je on svoju ljubav prema poljoprivredi mogao i tamo razvijati. Poslovna putovanja su mu donijela dragocijene kontakte, naročito nakon što je postao šef predstavništva ”Kemikalije” u Frankfurtu. Međutim, nakon nekoliko godina on se razilazi s matičnom firmom i u Njemačkoj osniva vlastitu kompaniju “Kemokomplex”. Firma je bila jedna od najjačih u Evropi po trgovini naftom i petrohemijskim proizvodima.
Kroz poslove s naftom zaradiće prvi veliki novac. Koliko je bogat on kaže ne zna ni sam, samo napominje kako ima dovoljno, odnosno i previše, te da se polovine želi riješiti. Prije desetak godina u jednom intervjuu je priznao da godišnji prihodi njegove firme znaju dosegnuti sumu od 300 miliona dolara. Danas, priznaje to ipak nije slučaj. Vrijeme je drugačije i toliki novac više nije moguće tako lako zaraditi.
– U posao s naftom sam ušao slučajno. Imao sam veze od ranije, uglavnom sa Sovjetskim savezom i tada istočnim blokom, kroz poslove s hemijom, inžinjer sam agronomije, i specijalnost su mi bila pesticidi. Trgovina naftom je zbog kretanja cijena posljednjih godina postala jako rizičan posao. Naftom se danas uglavnom bave multinacionalne kompanije, tu nema šanse za malog igrača. Prije je bilo da jedan brod od 100 hiljada tona košta deset, 15 miliona eura, sada međutim košta 100 miliona. Znači da biste je kupili i prodali, to iziskuje ogroman kapital. Iako i dalje imam poslovne veze u Moskvi, odlučio sam se povući iz tog posla. Nije mi potrebno time se baviti – pojašnjava Moralić.
Sredinom devedesetih on odlučuje iz inostranstva, Njemačke, se vratiti u Hrvatsku. Prvo je želio kupiti PIK ”Vrbovec”, no, politika mu to nije dozvolila. Umjesto toga on za vrijeme Tuđmanove vladavine kupuje poljoprovredno dobro “Božjakovinu”, a nakon skoro deset godina postaje vlasnikom i “Kutjeva”. Kutjevačka Graševina nadaleko je poznata. Godišnje ova vinarija proizvede sedam miliona litara vina, dok u BiH Moralić izvozi gotovo milion litara vina.
Vlasnik Kutjeva
– Mi smo najveći proizvođač vina ovdje, Kutjevačko je vrhunski brend. Mnogi se pitaju kako i kada sam se počeo baviti vinima. Šalim se i kažem, a u tome ima i istine, kad sam imao sedam, osam godina, u Kotor Varošu smo imali bašču u kojoj je bilo svega. U jednom ćošku, ispod jabuke bila je divlja loza. Nabrao sam tog grožđa, bila je jesen i stavio ga u flašu koju sam začepio tekunom od kukuruza. Nakon dva, tri dana dođem s prijateljima, igrali smo se opet, i hajde sad da vidimo šta se desilo s flašom. Tekun je izletio, ostalo pola flaše, probam, pa to nije ni loše bilo, popijemo to, ali se i opijemo (smijeh).
Kad je riječ o ulaganju u Hrvatsku, ja nisam došao u Hrvatsku da zaradim novac, već sam došao da ga potrošim. E, sad, ukazala se prilika da prvo kupim “Božjakovinu”, nakon te tri hiljade hektara zemlje, valjda i ta genetika i san da imam puno zemlje, su me vukli da ulažem još. Prije “Kutjeva” je bio PIK Vrbovec. Tuđman je bio predsjednik države. Preduzeće je bilo u problemima, i sa upravom PIK-a sam dogovorio njegovu kupovinu. Dovorili smo cijenu od 150 miliona maraka, dao sam kauciju, završeno je uglavnom bilo sve i s Fondom za privatizaciju, ostalo je još samo da napravimo konačni ugovor, tada nastaju problemi.
Tuđman je rekao: “Ne može musliman to kupiti”. Ok, ne može. Nisam se mnogo bunio. Novac mi je vraćen i tu priču sam zaboravio. U svakoj privatizaciji ima raznih interesa i igrača. Za “Kutjevo” nije bilo baš mnogo interesanata, jer je ono bilo, iako jedan fantastičan kombinat, takođe i dosta u dugovima. Dogovorio sam se da ja to preuzmem, i nisam imao problema. Kasnije sam malo izučavao u vezi PIK-a, možda je neko nešto i Tuđmanu rekao, može biti, ali ja sam danas sretan da se sve tako odigralo. Vjerujem da Ovaj gore ima svoju odlučujuću riječ – prisjeća se Moralić.
Moralić je proputovao cijeli svijet, susretao se i sklapao poznanstva sa predsjednicima država, od kojih se rado prisjeća Fidela Kastra, njihovog ispijanja čaja i ruma u njegovoj rezidenciji izvan Havane, te predsjednika Kazhstana Nazarbajeva, u čijoj zemlji je imao i tvornicu.
– To da sam slobodan, nezavisan i zdrav smatram svojim najvećim postignućem. Osim o roditeljima, o kojima zavise svi bez obzira na to šta napravili u životu, nikad nisam bio zavisan ni o kome. Ni od koga čak nisam posudio ni novac. Imao sam 32 ili 33 godine kad sam zaradio prvi milion. I nisam se mnogo uzbudio, jer nikad nisam ni nastojao da imam jako puno, već to se sve desilo. Kad si u tome, kad si u tim poslovima, stvari se same nekako odvijaju. Ispričaću vam jednu zgodu. Kad sam bio dijete majka je s komšinicama sjedila u dvorištu, tu u blizini sam bio i ja. Naišla je ciganka i počela im gatati. Tada je rekla: “Hej, mali, dođi”. Sjećam se i kako je bila obučena, u dimijama, crveno na njoj…, kaže mi: “Daj mi tvoju ruku”. Pogledala je i rekla mi: “Imaćeš auto” Auto je tada za mene bilo daleko. “Putovaćeš po cijelom svijetu, živjećeš dugo, imaćeš puno djece, čuvaj se tekuće vode i hladnog oružja”.
Ostvarilo se to da imam auto, da imam puno djece, da putujem, i proputovao sam i hajde, recimo i bogat sam. Nikad nisam bio neki ljubimac ni mora ni vode, ali to nema veze s ovim proročanstvom – prisjeća se naš sagovornik, koji posljednjih godina akcenat u svom djelovanju stavlja na poljoprivrednu i prehrambenu proizvodnju.
Vrijeme je za obilazak Moralićevog dvorca, odnosno kurije Štakorovec. U pisanim dokumentima ovaj posjed se spominje još 1598. godine. Bio je u vlasništvu porodice Zrinski koji su kasnije kuriju dali na uživanje hrvatskim plemićima.
– Ovdje uglavnom živim sam. Ovo mi je jedan od ureda, i ovdje se najbolje i osjećam. Kad nisam ovdje onda sam ili u Njemačkoj, Švicarskoj, Dubrovniku… Blizu je Zagreb, udaljen je nekih 20 kilometara, za pola sata smo tamo. Kad sam kupio ovo imanje imalo je tri hiljade hektara zemlje, na njemu su tri dvorca, dole je dvorac koji je dosta moćniji, od grofa Draškovića, te treći blizu Božjakovine, gdje je fabrika. Dopao mi se položaj pa sam odlučio da napravim nešto lijepo. Uzeo sam najboljeg arhitektu u Evropi Borisa Podrecu koji je četiri godine uređivao dvorac – kaže Moralić.
Ulaganje u BiH
S obnovom kurije dogodila se prava mala renesansa u Štakorovcu, selu koje je zbog toga dobilo vodovod, a mnogi njegovi stanovnici posao na posjedu. Osim teniskih terena, duge jahačke staze, šume, i svih drugih pogodnosti koje ovaj posjed pruža svom vlasniku i svima onima koji ga posjete, na njemu se takođe davno pisala istorija. Osim što jedan od najuspješnijih poslovnih ljudi u Evropi čuva ručno pisane dokumente grofova koji su ovdje živjeli, takođe je netaknut i sto za kojim je 1939. godine potpisan sporazum Cvetković-Maček.
– Ovo ovdje je sve bila šuma. Porušeno…Kad sam uređivao posjed, Jasna poljana, imanje ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja me je inspirisalo. U jesen ono izgleda baš kao Jasna poljana na fotografijama – priča Moralić, dok nas uvodi u jednu drvenu prostoriju izrađenu u centralnom dijelu prostranog imanja.
– Ovdje dođem kad me neko naljuti. Sjednem i razmišljam. Meditiram – govori nam.
Pričajte nam o porodici, kažem mu dok nas provodi prostranim posjedom.
-Imam dvojicu sinova i dvije kćerke. Najmlađi sin Maksim je uključen u moje poslove. On je moj zamjenik i pomoćnik i njemu najviše vjerujem. Zafir se bavi umjetnošću. Kćerke Dunja i Zinaida su udate i obje su završile arhitekturu. Žive u Njemačkoj, kao i supruga. Ona je moja velika ljubav, iz studentiskih dana – kaže veselo Moralić i odgovara na naše pitanje kakvu startnu poziciju roditelj treba obezbijediti svojoj djeci.
– Uvjeren sam i to je moj princip, da djeci trebaš dati obrazovanje. Ono je najbitnije. Ne znam, još nisam razmišljao da li bih im dao, poklonio novce, da li bi to bilo dobro za njih. Oni su svakako situirani. Nisam o ostavštini još razmišljao, jer ja i dalje volim stvarati, imam još projekata koje namjeravam realizovati. Trenutno radim nešto iz čiste ljubavi, dole u Konavlima kod Dubrovnika, podižem plastenike za proizvodnju povrća, a takođe planiram i uzgoj ljekovitog bilja – otkriva nam dok započinjemo priču o BiH.
U kući Moralića bilo ih je osmero. Enverovi roditelji više nisu živi. Majka domaćica i otac vozač, umrli su početkom devedesetih. Njihova smrt je i najveća tuga koju je prevalio preko ramena, kaže nam. Majčin tespih na njenoj uokvirenoj izblijedjeloj fotografiji, koju Enver čuva na vidnom mjestu na svom imanju, uspomena je na kotorvaroško djetinjstvo. Ponekad obiđe rodno mjesto.
– Kad bih recimo morao otići iz Hrvatske, šta mislite gdje bih otišao?, pita nas.
– U BiH?
– Tačno tako!
Tamo više nemam ništa od imovine, sve je nestalo za vrijeme rata. Međutim upravo je završena gradnja brvnare na Vlašiću. Zašto baš na Vlašiću? Zato jer je moj Kotor Varoš ispod Vlašića. Uprkos svim problemima na koje sam nailazio, ponovo želim ulagati u BiH. I ako bi me išta zanimalo to je proizvodnja hrane. Veliku mogućnost vidim kad je BiH u pitanju u proizvodnji šljive, sušene šljive. U njenoj košpici je supstanca megdalin, koja je najveći oksidant. Za nju su Rusi jako zainteresovani. Takođe, u vlašićkom kraju sam odlučio da napravim jednu zadrugu “Eko Vlašić” koja bi okupila seljake proizvođače mlijeka i gdje bismo radili ovčiji sir po receptu starom 150, 200 godina, kojeg je za vrijeme Austrougarske monarhije otkrila jedna Austrijanka, lovkinja. Recept je tajna koja se prenosi s koljena na koljeno. Mnogo je nezaposlenog svijeta u tom kraju, naročito žena, koje bismo zaposlili, međutim, politika je ponovo umiješala svoje prste. Prostor je nemoguće kupiti, jer sve je u stečaju. Ali, ja ne odustajem od ovog plana. Ja sam čovjek koji voli izazove.
Zelena kokošija jaja
Bavim se uzgojem kokoši koje nose zelena jaja. Imao sam tri koke i pijetla, no, nešto ih je ubilo. Našao sam ih u Slavoniji. Na sreću, sačuvao sam nekoliko jaja, i ovih dana su se izlegli pilići. Ta jaja su priča se, a to su mi prije nekoliko dana potvrdili, jako zdrava. Za zdravlje dobra skoro kao prepeličija.
IZVOR: ”GLAS KOTOR VAROŠA”